Nevena, 23 god. - Budva | Mart, 2017.

 

~ Prva seansa ​ 

​

Prvo sam osjetila ubrzano kucanje srca. Onda su počeli prsti na stopalima da mi trnu i tada su krenuli blagi talasi od stopala prema gore. Javljali su mi se i neki blagi osmjesi. Imala sam osjećaj da ne mogu da se pomjerim. Takođe u jednom trenutku i osjećaj da sam dijagonalno ležala. U početku mi je bio baš neki lijep osjećaj. Toplota, blagi talasi i osmjeh. Neko blaženo stanje. Al' nisam imala nikakve slike. Tada kreće kontrast, jak pritisak i bol u glavi praćen mučninom. To mi se baš ponavljalo. I ledene noge i trnci. Pritisak na čelu, ali i jači pritisak na zadnjem dijelu glave. Kasnije i jaku težinu i pritisak u glavi. To mi je bilo baš neprijatno. A inače imam česte glavobolje baš u tom zadnjem dijelu glave koje su takođe praćene istom tom mučninom. Pri kraju sam imala  osjećaj da tonem u san.

Odmah poslije seanse osjećam se malo ošamućeno. Kasnije, tokom dana kao da sam pijana. Malo mi se mantalo i sve mi je bilo smiješno. I neki blag pritisak u glavi. A lijepo sam spavala. Sanjala sam neki ogroman drveni jedrenjak i kako se vozim u njemu. Ali se on počeo podizati u vazduh i zatim vrtjeti u krug kao ringišpil, a ja nisam bila svezana. Tu sam se od straha probudila. Oko šest ujutru sam ustala. Baš naspavana i puna energije.

​

~ Druga seansa

​
Prvo mi je ubrzano kucalo srce. I brzo disanje. Onda osjećaji intezivne relaksacije. Kao da mi je vjetar pirkao po stopalima. Zatim osjećaj da me neko masira po nogama uz taj osjećaj relaksacije. Onda mi se pred očima pojavila tama. Pa neko plavo cvijeće. Zatim plava boja. Pa iz te plave ljubičasta. Onda se i žuta pojavila. Pa su se njih tri smjenjivale. I kad su mi se te boje javljale imala sam osjećaj težine na kapcima. Onda sam imala osjećaj da jako brzo trepćem. U jednom trenutku imala sam osjećaj da sam se napuvala kao balon i zatim se izduvala. Čula sam zvižduk, tri puta. Lijevo uvo me je peckalo. Blagi osjećaj peckanja i u stopalima. Teško gutanje. Trzaji tijelom. Na kraju bol u glavi, puno slabiji bol nego tokom prve seanse. Na kraju seanse, imala sam osjećaj da sam se tek probudila. 

Poslije seanse sam se osjećala relaksirano, opušteno. Sve mi smješno. U zadnje vrijeme sam bila baš nervozna. Nisam mogla samu sebe da podnesem. Imala sam osjećaj da ću pući. A od juče se nekako osjećam lagano. Nekako rasterećeno. A nisu mi emocije mnogo izražene. Ne mogu da kažem da se osjećam prazno. Nedefinisan osjećaj. Nekako sam neopterećena. Ništa mi ne okupira misli. A misli su mi uvijek bile okupirane i o nečemu sam uvijek
razmišljala. Ja sve previše emotivno doživljavam i preopterećujem se glupostima. Sad mi neobično. Bila sam poslepodne malo pospana. I neka jeza me na momente hvatala. 

Osjećam se lijepo. Ponovo neki strah me probudio. Sanjala sam da prolazim kroz neki tunel. I pacovi me napali. Bila je tu i neka crno bijela zmija. Ali ona je prošla pored mene. Nije me ugrizla. To je garant taj strah koji imam. Nemam samopouzdanja. Šta god da radim mene strah. Od neuspjeha. Najviše poslovno. Nisam ni počela nešto da radim, a odmah mislim o neuspjehu. Samu sebe ubijam. I utuvila sam u glavu kako ne znam ništa da radim.

​

~ Treća seansa

​

Prvo sam osjetila hladnoću u nogama. Imala sam osjećaj da Ivan stoji kod mojih nogu u nekoj crnoj majici. To mi je bilo izoštreno, A njegov lik mutan. Kao da su mu ruke bile blizu mojih tabana. I osjetila sam neko strujanje kroz cijelo tijelo. Nekako me to uznemirilo. A ne znam što. Onda sam vidjela boje. Ponovo plavu i ljubičastu. Pa sam imala osjećaj da je Ivan stao sa moje desne strane iznad glave. Tu me blago prepao. I onda je nestao. Imala sam jak pritisak u ušima i propadanje. Kao kad avion kreće da se spušta. Otežano gutanje. Imala sam pritisak na dnu stomaka. Grudima. A baš mi je bio jak taj pritisak na gornjem dijelu tijela. Kao da je neko sjeo na mene. Zatim na glavi i na rukama. Imala sam osjećaj da ih ne mogu pomjeriti. Imala sam osjećaj i kao da mi se krevet zatresao. Ubrzan puls i uzbuđenost. Kao kad si zaljubljen. Imala sam želju da se okrenem na bok, u desnu stranu. I nekako kao da mi je seansa trajala kratko, ni  deset minuta. Na kraju imala sam osjećaj da propadam, štrecnula se i  otvorila oči. 

 

Posle seanse sam osjećala blagu mučninu i ošamućenost. I uznemirenost. To je taj moj strah. Sad ću da se suočim sa njim. U toku dana puna energije. Nekako rasterećena i na momente odsutna. Samo što se smrzoh. Juče me hvatala jeza, a danas mi hladno. Pokrila sam se kao u januaru.​

​

Probudila sam se lijepo. Nasmijana bez razloga. Pozitivna. Nisam ništa sanjala. Želim napomenuti da sam se sva tri jutra tri budila tačno u 5:55h. I moram priznati da mi je jutros nedostajala seansa. Ivane, jedno veliko hvala  od srca za tebe.

​