Tatjana, 25 god. - Herceg Novi | Mart, 2017.

~ Prva seansa

Od starta sam osjetila da mi se oči nekontrolisano pomjeraju i da mi hladni povjetarac prolazi preko grudi i lica. Zatim moji kapci postaju jako teški i ne mogu svojevoljno da ih otvorim. Ne znam da li je povezano, ali prije početka seanse, pitala sam Ivana da li mogu povremeno da "provirim" i da gledam šta se dešava oko mene. Izgleda da sam i u toku seanse dobila direktan odgovor da "ne mogu". Zatim koljena počinju da mi vibriraju. Osjećaji jeze kroz tijelo da mi prolaze. Kičmu kao da mi je neko pritisnuo malo jače. Usta su mi polako postala suva i kao da sam u nekim trenutcima ostajala bez daha. Tada bi napravila duboki udisaj. Kada bi Ivan bio na mojoj desnoj strani, tada bi i moje desno uho zagluhnulo. Osjećaj kao da mi je pritisak na njemu i tada nisam mogla ništa da čujem na njega. Glava i prsti na rukama su mi se jako brzo i kratko na trenutke trzali.  U jednom momentu pomislila sam da je krenuo zemljotres i da se sve trese. Nisam se uplašila. Zatim vidim bijeli krug koji floroscentno sija ispred mojih očiju. Krug koji je takođe popunjen iznutra bijelom bojom, a oko njega je crna boja. U crnoj boji kasnije vidim obrise oblaka, more, kišu, sjevanje i grmljavinu. Kao da dolazi oluja. Tada se nastavljaju slike i momenti iz mog života koji kao da idu na jako brzoj traci. Kao i šale kojima sam se smijala u sebi. Vidim i sivog vrapca kako je sletio vani na put ispred moje kancelarije. Imao je plave oči i kao da je bio svijestan mene, tj. gledao me je, a u istom kadru iza njega pojavio se mali žuti pas, tj. štene zlatnog retrivera. Zatim i staklo od automobila koje je polomljeno na suvozačevoj strani. Te nadolazeće slike su mi samo "iskakale", tj. bježale su mi, nisam mogla da ih precizno i detaljno zapamtim, kao da sam u tim trenutcima "rastrešena" i ne znam gdje prije da "gledam". 

​

Posle seanse sam se tek tako mnogo smijala. A osjećala sam se malo više umorno i pospano, tako da sam ranije legla da spavam, puno ranije nego što inače liježem. I sledećeg jutra sam se jedva ustala. čak sam pomjerila alarm, a to nikada ne radim. Ali zato čim sam se ustala, osjećala sam se laka kao pero. Nije mi ništa bilo teško. Iako mi je u kancelariji na poslu stresna atmosfera, ništa me nije moglo uzdrmati i iznenaditi.

​

~ Druga seansa

​

Ne znam zašto mi oči tj. kapci odmah postanu jako "teški" kada ih zatvorim. Opet sam imala naizmjenični pritisak u ušima. Hladni povjetarac iznad i oko mene koji je trajao tokom kompletne seanse. Osjetila sam miris, kao muški parfem. Jeza me opet hvatala i tada se baš jače trznem. Osjetila sam i blaži pritisak na kičmi. Zatim peckanje na koljenima. Na obe tetive stopala pojavila se neka tvrda površina, kao udubljenje, gdje su zatim ulegle tetive mojih stopala.  Tokom kompletne seanse mi se nešto dešavalo u područiju pupka i donjeg dijela stomaka, da bi pri kraju seanse uz pritisak nešto "puklo" u tom dijelu tijela. Od slika, vidjela sam nebo u više "varijanti". Prva je kao da gledam boje neba kako se smjenjuju sa rubova grada, u bojama sumraka, pa mraka, pa zatim nebo kao pred kišu, i tada se opet na rubovima grada stvara bijeli krug kao iz prve seanse. Zatim vedro nebo plave boje, koje prelazi u mrak, pa zatim u potpuno bijelu boju, zajedno sa prirodom i zgradama ispod njega. Sve postaje bijelo od snijega i kako duva vjetar sva priroda počinje da se njiše. Vidjela sam staru maslinu. Zatim vučijaka u prirodi kako leži. Planinski pejsaž. Zatim moj stan, tj. dnevnu sobu koju su 3/4 popunili gusti bijeli oblaci  i vidim samo taj dio između oblaka i plafona. Zatim vidim ptice kako u grupama lete. Zatim sam vidjela sebe iz ptičije perspektive u realnom vremenu kako ležim na seansi, i vidim Ivana pored mene, zatim moje auto vani uz poseban osvrt na broj mojih registarskih tablica. Ispred moje zgrade, na hrapavom bijelom zidu, vidjela sam da je neko napisao grafit sa tri tačke i broj 22.

 

Tog jutra dobro sam spavala. Kada sam se probudila, dobro sam se osjećala, neobično nešto, ali dobrog raspoloženja.