RI™ | Knjiga utisaka | Gorčilo, 27 god. - Herceg Novi  | Decembar 2014. - 7 mjeseci kasnije.

 

Uvod
 

Četiri godine sam bio u kontinuiranom vidu depresije. Agresivan. Skoro pa nisam izlazio iz sobe, nisam otvarao škura na prozorima. Pokušavao sam da spavam, i pio puno alkoholnih pića. Razlog tome su životna, ni malo lijepa zbivanja koja su me ponunkala na takav gest prema sebi. Kako se vrijeme proticalo, postao sam žrtva određenih „onostranih“ uticaja koji su okupirali moj um, moje misli a nedugo potom, kompletan život. Počeli su zvukovi da mi odzvanjaju u umu. Razni neprijatni zvukovi kao što su naricanje sa sahrana, mjaukanje mačaka, agresivni i zastrašivački glasovi. Osjećao sam se neprijatno, kao da me neko neprekidno posmatra i čeka na moj sledeći korak. Od zvukova i očiju koje danonoćno gledaju na mene, strahova, jako je bilo teško normalno živjeti. Zbog toga, počeo sam da pijem Leponeks, po dvije tablete svake noći, samo da bih mogao zaspati i naspavati se. Nedugo kasnije počeo sam da pijem i druge medikamente na preporuku doktora i psihijatra. Dani su postajali sve teži, a ja sam uz takve medikamente bukvalno vegetirao. Čula su mi otupila,  emocije se umrtvile, tješkoba nije nestajala, povremeno me ponunkajući da zaplačem. Nisam znao kako da se ponašam i kako drugima da kažem, da objasnim to što mi se događa. Jednoga dana mi je pozlilo, nije mi bilo dobro nikakao. Ruke sam stavio na koljena i počeo je ogromni znoj iz mene da teče. Jak bol u grudima i suze. I samo sam čekao kad ću u bolnicu završiti. A tako je i bilo. Dolazim tamo u potpunom nokautu. Dali su mi infziju i legli me ne krevet misleći da se drogiram. Nigdje veze. Znam da me je glava jako bolila a vidjeo sam da ih to i ne interesuje. Sestre su obavile svoj dio posla, kada je došla glavna doktorica i rekla “on može da umre”, vjerovatno od prevelike doze medikamenata. Kad mi se organizam umirio a bolovi prestali, posle desetak dana, otpušten sam kući, maltene nepokretan. Naime, problemi su i dalje trajali, razvijali se, postajali jači i zaista nepodnošljivi. Majka mi je rekla da u gradu ima neki momak u blizini koji se zove Ivan i da radi energetska iscjeljivanja tj. Rekonekciju. Nismo puno čekali i nedugo zatim, stupili smo u kontakt sa njim.
 

~ Prva Seansa
 

Osjećao sam da je Ivan jako nervozan, malo sam se i ja prepao i bojao se Ivana samoga u toj seansi. Kasnije je u sledećim seansama taj osjećaj popustio, tako da sam se prilagodio i prepustio energiji. Legao sam na krevet. Počele su razne tjelesne senzacije da se odigravaju u meni uz vizije iz prošlosti koje su mi neprekidno naplavljivale um. Neke manje upečatljive, a neke jako upečatljive. Kasnije sam od Ivana saznao da je to moja podsvijest koja “isplivava”. Slike su mjenjale munjevito, kao na traci, nisam mogao da ih zaustavim. Počev od vizije kao da umirem, posle koje su počeli da mi se prikazuju momenti iz prošlosti. Pojavljivali su se ljudi koji me ne vole. Nekoga sam udarao šakom.  Agresivne scene. Prisutna je bila nekakva trauma na meni koja me je držala. Trzaji rukama. Počinjem da pominjem Ostrog. U jednom trenutku zabolile su me grudi i počeo sam da izbacujem tečnost iz sebe uz kašalj. Osjetio sam dušu pokojnog oca kako je prisutna uz mene. Reakcija je bila dosta jaka. Od fizičkih senzacija, trzaji rukama, jaka vibracija u butinama i trzaji nogama. Trzala mi se na momente i glava. Na iznenađenje, u jednom trenutku sam osjetio blago olakšanje. Nasmijao sam se i rekao Ivanu “mislm da djeluje”.
 

Prva seansa Rekonektivnog Iscjeljivanja je bila izrazito napeta i teška za mene. Nakon prve seanse, imao sam stravične košmarne snove koji su meni izgledali potpuno realno. Sledećeg jutra probudio sam se u znoju, imao sam jake glavobolje, uz temperaturu od 39 ~ 40 ° C koja je trajala taj dan i sutra ujutru se opet normalizovala.

Posle prve, Ivan je uradio još nekoliko seansi u razmacima od oko 7 dana, zbog jakih reakcija na energiju. Na drugim seansama ne mogu da se sjetim tačnih momenata jer sam na njima uvijek bio u nekom vidu opijenosti i bunila. A u trećoj seansi se sjećam da sam vidjeo simbol Crvenih Beretki, a to je prizor vuka sa crvenom kapom kako ulazi u mene, u moje grudi i kako uništava zle uticaje i entitete koje su me do tada uznemiravali i tjerali me u neki vid rastrojenosti.
 

Želim da napomenem da sam prije Ivanovih seansi bio u potpunosti zdravstveno nesposoban. Nisam mogao ni da odgovaram na njegova pitanja. Samo sam ćutao i na momente od tješkobe plakao. Mislim da sam kod njega došao u poslednji čas jer imao sam nevjerovatan osjećaj da ću, ako se uticaji nastave, izvršiti samoubistvo. Zato želim da izjavim sve ovo jer time hoću da pomognem drugim osobama koje možda prolaze kroz iste momente u životu. U jednom trenutku, moj život je mogao da se ugasi, a sada se osjećam oslobođen tih uticaja. Naravno, budući da je moje stanje trajalo nekoliko godina, ostavilo mi je neke ožiljke na duši i srcu, nešto i na fizičkom zdravlju, ali polako dolazim sebi. Posle seansi, kao sa sam izgubio pamćenje, potpuno nov život vodim sada. Zvukovi u glavi su nestali i sada nemam sa tim problema. Sada puno bolje spavam, ne pijem alkohol, počeo sam da izlazim vani i da radim u prirodi. Počeo sam da se krećem i da šetam uveče. Taj boljitak se prenio i na medikamente koje pijem. Nekada sam pio Leponeks i niz drugih medikamenata, koji i konja obaraju sa nogu, a sada pijem samo Lorozepam 2mg. Ponekad imam blagi strah kada se sjetim šta sam sve proživio.

Želim da zahvalim Ivanu puno i jako mi je drago da sam ga upoznao u momentu kada ni sebi, a tek nekom drugom ne možete da objasnite šta se sa vama zapravo dešava, zašto i kroz koliko intezivne momente prolazite u potpunoj rastrojenosti. Ivan je sve razumio, objasnio mi ulogu tih uticaja u mom životu, podsjetio me i usmjerio. Zaista mu hvala na tome.