Vesna Bojanović, 42 godine – Podgorica | april 2026. – četiri godine kasnije

 

Tokom svog života često sam tragala za odgovorom zašto sam ovdje, šta je moj širi doprinos i koja je moja svrha. Mnogo puta, ne samo povremeno nego zaista veoma često, sama sam razmišljala o tim pitanjima. Ne znam da li se i drugi ljudi bore sa takvim pitanjima ili je to samo kod mene slučaj, ali možda to i nije toliko važno. Ono što mogu reći jeste da život nije samo roditi se, imati djetinjstvo, proći školu, srednju školu, fakultet, posao, brak, djecu… sve te stvari. Ljudi često žive mehanički i automatski, ali sam ja uvijek osjećala da na tom putu mora postojati neki dublji smisao i svrha.
 

I vjerovatno me upravo ta višedecenijska unutrašnja potreba dovela do toga da dođem do Rekonekcije.
 

Kada me danas neko pita šta mi je Rekonekcija donijela u život i da li je donijela neke konkretne promjene, uvijek napravim jedno poređenje. To je kao kada nekoga ko se bori sa viškom kilograma pitate: „Kako ste uspjeli da smršate?“ A ta osoba odgovori: „Promijenila sam ishranu, uvela fizičku aktivnost, praktikovala određene vježbe…“ Šta je od toga bilo presudno? Ta osoba zapravo ne zna, vjerovatno sve zajedno. Tako i u mom slučaju, zaista vjerujem u Rekonekciju, vjerujem u energiju i vjerujem da je upravo to pokrenulo i produbilo sva moja interesovanja za lični razvoj i otvorilo mi jedan novi put.
 

Suština je da treba da sjednemo sami sa sobom i postanemo svjesni sadašnjeg trenutka. Evo jednog malog detalja koji mi prvi pada na pamet. Predivno je kada ljudi još uvijek znaju da uživaju u malim stvarima i kada su svjesni trenutka. Prije nekoliko dana jedan detalj me posebno inspirisao. Posadila sam jasmin na svojoj terasi i nakon možda deset dana pojavio se prvi cvijet. Ne mogu opisati svoje uzbuđenje. Neko drugi bi možda bio srećan da dobije sto i jednu ružu, ali meni je taj prvi cvijet jasmina donio toliko radosti da sam se osjećala srećno kao malo dijete, jednostavno zato što sam vidjela prvi cvijet kako cvjeta na mojoj terasi.
 

Ono što želim da kažem jeste: cijenite male stvari, poštujte druge ljude i, na kraju krajeva, budite dobri ljudi. Svaka Rekonekcija, kao i sve drugo što radimo na sebi, zapravo nas vraća nama samima, prirodi i tome da budemo bolji ljudi u ovom svijetu.