“Dužnost je čovjeka da herojskim djelima na Zemlji postavlja zakone. Da uspostavlja red ugledajući se na harmoniju nebesa.” ~ Petar II P. Njegoš

 

Kada god gledamo u zvijezde, u makrokosmos, mi zapravo gledamo u sebe, u mikrokosmos. Ljudsko biće predstavlja mikro-univerzum unutar makrouniverzuma i sve što smo u mogućnosti da pronađemo i vidimo u univerzumu, možemo pronaći i vidjeti unutar nas samih. Čovjekov um je preslikana projekcija uma prirode koja kao njegovo makro oličenje djeluje na njega i njegova zbivanja. Zato su kompletne dimenzije prirode u njemu, u čovjeku, a ne van njega. Tako da, koliko god njegove materijalne oči tačno opažale prirodu realnosti, toliko i njegova vidna iskustva nisu mjerodavna ako um nema introspektivno ogledalo mikrouniverzuma da uz njega objektivno interpretira ono što njegove oči zaista vide.

 

Elementarna introspekcija ka tom prirodnom zakonu ogleda se u referenci da koliko sebe vidimo objektivno, toliko i izvan ma-terijalnog tijela opažamo stvari kakve zaista jesu. Čovjek je minijaturna Vasiona. Njene dubine predstavljaju našu unutarnjost, zato mi i jesmo mjera nas samih. U prirodi to ima puno dublji smisao, i on je dat čovjeku da ga prepozna, da mu se prilagodi i da ga oživi. Nažalost, um čovjeka je konstantno fokusiran na vanjsku trodimenzionu realnost pa tako može da uvidi samo ono što mu je omogućeno da “vidi”.

 

Kao što u Makrokosmosu postoji tačan i logičan red, tako i čovjekovo tijelo i um (mikrokosmos) podliježu istim zakontostima. Energetski zakoni na makronivou djeluju po prirodnim tokovima kretanja planeta, a na mikronivou, kroz ljudske potencijale. Ako je čovjek odsječen od tih tokova na mikronivou, on trpi sukobe na nivou uma, a ako se to prenese na makronivo, sukobi se odvijaju sa kompletnom prirodom. Čovjek nerijetko biva upleten u taj rebus prirode. On ih doživljava kao zagonetke prirode, pritom i ne znajući da pliva u njima. Zakoni prirode kojima je potčinjen čovjek najprije se mogu uvidjeti u njegovim direktnim konfliktima sa njima i u pokušajima da se od njih izbavi. Mi tokom tendencije izbavljenja od nekog prirodnog zakona, umjesto njega počinjemo da stvaramo drugi, i to u okvirima uma. Mi izbjegavamo jedan uticaj, a priblizavamo se drugom. A tako se zapravo zapetljavamo i opiranjem ne dajemo energiji pravilan protok. Mi kao energetski tok se trebamo prilagoditi tim prirodim zakonima, jer oni važe u kompletnim materijalnim krošnjama. Dok to ne realizujemo, zakoni će upravljajti nama, a ne mi njima.

 

Ta dijalektika se odvija po preciznim i referentnim počelima. Priroda se ne može odvojiti od tih zakona koji je drže, pa tako ni čovjek to ne može. Da bi se čovjekova ličnost zaista izkristalisala, njegova kompletna posmatranja u prirodi moraju biti zasnovana na razumjevanju datih zakona. Zato je rad na objektivnom upoznavanju prirode realnosti neophodan. Upoznavanjem objektivne prirode realnosti čovjek poima i zakone koji rukovode njegovom prirodom. U njima dozrijeva čovjekova ličnost, a toj kontemplativnoj ideji nas duša zapravo i usmjerava.

 

PLANETARNA VIZIJA ® ~ Iz knjige "Priroda Realnosti" ~ Ivan Mirković